Posebno smo ponosni što se među nagrađenima nalazi i priča našeg defektologa, Alisa Hadzikadunic, koju s velikim zadovoljstvom možete pročitati u nastavku a nagradu u ima Alise preuzeo je pedagog škole.

INSPIRATIVNA INKLUZIVNA PRIČA I PRIMJER DOBRE PRAKSE

Kada je Arnela prvi put ušla u hodnik naše srednje trgovačke škole u Čeliću, nosila je u sebi tišinu koja je govorila više od hiljadu riječi. Završila je osnovnu školu u Zavodu za slušno oštećene učenike u Tuzli, u okruženju gdje su znakovi bili jezik, a pogled most između misli i svijeta. Dolazak u redovnu školu bio je za nju veliki korak, a za nas jednako veliki izazov i privilegija. Arnela nije imala razvijen govor. Komunicirala je gestama, mimikom i pogledom punim pitanja i nade. U početku su je učenici posmatrali s oprezom, profesori s brigom, a ona nas je posmatrala s tihom hrabrošću, kao da želi reći: „Tu sam. Želim pripadati.“ Kao surdoaudiolog, osjetila sam odgovornost koja nadilazi posao. Znala sam da inkluzija nije samo riječ u dokumentima, nego živi proces koji se gradi srcem, strpljenjem i znanjem. Postala sam njena spona između svijeta tišine i svijeta zvuka, između njenih misli i naših riječi. Organizovala sam kurs znakovnog jezika za učenike iz njenog razreda i profesore. Sjećam se prvog časa – smijeh, nesigurni pokreti ruku, ali i iskrena želja da je razumiju. Arnela je tada prvi put zasijala drugačije. Njene ruke su se kretale sigurno, a oči su joj blistale dok je učila druge svom jeziku. Po prvi put nije bila samo učenica kojoj treba pomoć, već učiteljica. Malo po malo, zidovi su se rušili. Učenici su je počeli pozdravljati znakovima, profesori su usvajali osnovne znakove za nastavu, a Arnela je postajala dio razreda, a ne izuzetak.

Na časovima prakse bila je posebno vrijedna, uredna, precizna, tiha, ali izuzetno posvećena. Njeni zadaci su uvijek bili izvršeni, često i bolje nego kod učenika koji su imali sve preduslove. Sjećam se jednog dana na praksi, kada je mentor rekao: „Arnela je primjer odgovornosti. Da je više ovakvih učenika, škola bi bila idealno mjesto.“ Ona je to razumjela kroz prevod znakova, ali njena reakcija bila je univerzalna – osmijeh koji je govorio sve.

Danas je Arnela učenica trećeg razreda. Na praksi je svi hvale – poslodavci, nastavnici i kolege. Naučila je da se izbori za svoje mjesto, ali ne borbom, već radom, upornošću i tihom snagom. Njeni vršnjaci su naučili da inkluzija nije sažaljenje, već partnerstvo. Profesori su shvatili da prilagođavanje nije slabost sistema, već njegova snaga.

Gledajući Arnelu kako stoji za pultom, kako uredno slaže robu i kako komunicira s kolegama pogledom i znakovima, osjećam ponos. Ne samo zbog nje, već zbog cijelog Čelića, jer je inkluzija ovdje zaživjela stvarno, ljudski i svakodnevno. Arnela me često pogleda i znakom pokaže „hvala“. A ja znam da nisam samo ja ta koja treba biti zahvalna. Zahvalna sam njoj što me naučila da je tišina često najglasniji govor, da ruke mogu biti most, a srce univerzalni jezik.

Njena priča je dokaz da svako dijete ima pravo na snove, obrazovanje i pripadnost. Inkluzija nije samo pedagoški koncept; ona je priča o ljudskosti, o tome da niko ne smije ostati sam u svojoj tišini. I dok Arnela nastavlja svoj put, znam da nosi u sebi ne samo znanje iz trgovine, već i poruku svima nama: različitost nije prepreka, već bogatstvo.

Alisa Hadžikadunić

Defektolog-surdoaudiolog